NOVOSTI

Zg špancirfest i šire

Likovi iz ove priče su se slučajno zatekli u jednom natiskanom i veselom studentskom busu na putu Zg – Vž, povod špancirfest u kolovozu 2016.. Nekom srednjovječnom, to bi bila kazna, meni ipak izazov čije pouke tek možda sad najviše razumijem, nakon Zg potresa i tema vezanih o covid cijepljenjima.
Dečko, čijeg se imena ne mogu više sjetiti, druželjubiv, pristojan i otvoren započeo je priču … uči za fizioterapeuta i voli pomagati, odlučio se na bitnu promjenu nakon srednje škole primijenjene umjetnosti. Ne žali zbog škole, jer je puno naučio o svom gradu i njegovoj arhitekturi i nekim umjetničkim, estetskim i etičkim pitanjima. Jako ga zanimaju etička i duhovna pitanja.
Između svega i ostalog, spomenuo kako je cijeli donji i gornji grad, prepun masonskog znakovlja, kao HNK, zgrada glavnog kolodvora, cak i sakralni objekti i oltari … tako su ih učili profesori o stilu gradnje nakon velikog potresa 1880.. Spomenuo, ali iz nekog umjetničkog nepisanog obzira i kodeksa, to se službeno ne komentira u umjetničkim i stručnim ( čini se i u drugim ) krugovima.
Znamo kako je tekla povijest u 20. i 21. stoljeću i kako su te zgrade i dimnjaci postajali sve siviji, neugledniji, neodržavani i neotporni na potrese.
Možda, sada cijela priča nakon zadnjih Zg potresa zaslužuje više i stručnije, ovovremena pitanja o svrsi i estetici Zg centra? Posebno sad pred izbore, grad koji očisćen od industrije, ali zagušen garažama i prometom, čak i u doba stroge karantene u siječnju ove godine, bio među najzagađenijim gradovima svijeta ( indeks kvalitete zraka AQI ). Jakuševac i drugi problemi. Ili, olinjali parkovi i drveća u centru grada nakon višegodisnjih turističkih destruktivnih projekata ( stogodišnje platane su kroz 2 mjeseca omotane električnim lampicama, ledeni park na Tomislavacu ). Toliko zaostalosti i po zdravlje destruktivnog i nezdravog pristupa, ne bi si smjele priuštiti nove generacije mladih ljudi zbog sebe i generacije djece za čiji odgoj i zdravlje odgovaraju. Toliko respiratornih, kožnih i drugih alergija, te mentalni umor, depresija i sveopća inertnost, mogu se prepisati i uzrocima zagađenosti. Kroz priču srednjovječnih i starijih ljudi provlači se jedna teza, da se ne može i ništa neće promijeniti? Možda ta generacija koja je suludim relijem za zaradom i profitom već uništila prošlost ( moralna, etička i intelektualna zapuštenost i nemar, ne samo parkovi i zgrade, zrak i okoliš ), i sadašnjost, pokušava nesvjesno i neodgovorno zaustaviti podizanje obrisa nekog zdravijeg, ljepšeg i plemenitijeg okoliša za življenje?

Moj drugi sugovornik, i prijatelj od dečka iz gornje priče, tada bio marljivi student medicine. Za njega smo imali stručno-etičko pitanje o abortusima. Redovito pratim članke svjetske zdravstvene organizacije, i još neke stručne stranice iz bio sciences područja … tako iz prve i „njihove“ ruke saznate o bizarnostima moderne medicine i znanosti. Baš u to vrijeme, bila rasprava u SAD-u o doniranju aborta u medicinske svrhe i istraživanja, priča o matičnim stanicama … navodno „napredne“ Amerikanke svoje aborte unaprijed i rado doniraju u te svrhe, da je to bilo prešlo granice. Aborti su navodno izvrstan biološki materijal za istraživanja, proizvodnju nekih lijekova i cjepiva. Student medicine, lijepo odgojen Zg dečko, izjavio da nema s time nikakvih dilema ako je u medicinske svrhe.
U to vrijeme na stranicama Svjetske zdravstvene organizacije, pojavio se članak o cijepljenju sirijske djece u izbjegličkim kampovima … navode se jeftina oralna polio cjepiva koja su kod djece izazivala paralizu, da su odustali ( oralna su daleko jeftinija od sigurnih subkutanih ).
Povezano ili ne s modernom pričom o civid cijepljenjima, možda bi bilo jasnije s vlastitim cjepivom iz naših laboratorija ( Imunološki zavod i drugi proizvodači lijekova ) ili se na tom području, također odustalo?

Hiperprodukcija svega i iznad svega, a ipak jedan izvjestan redukcionizam u propitivanju istinske svrhe i koristi, istinske etičke i znanstvene priče u svemu. Komfor koji sebi smijemo ili ne smijemo priuštiti? Posebno mi u Hr, još uvijek početnici i osnovnoškolci u EU, smijemo li ostati bez identiteta koji proizlazi iz naših duhovnih tradicija i istina življenja na ovom tlu, moru i okolišu, bez vlastitih zamisli o našoj populaciji, gradovima i selima, ekonomiji, znanost i estetici … mikrosvijet koji imamo pravo voljeti i brinuti se o njemu.

povratak25. 04. 2021.     23:19:45