DEPRESIJA

ZAŠTO SE TAKO OSJEĆAMO

Osim konstitucijske sklonosti, uzroci mogu biti i

♦ vlastita životna iskustva, strahovi i emotivne traume
♦ hormonske prirode kao napr. menopauza vezano za manjak estrogena i dopamina
♦ posljedice fizičkih ozljeda i oštećenja mozga – padovi na i udarci u glavu
♦ trpljenje kroničnih bolova, općenito dugotrajna poboljevanja, fizička slabost
♦ dugotrajna liječenja i ovisnosti – mogu uzrokovati fizička i funkcionalna oštećenja mozga
♦ prehrana – postoje ozbiljna istraživanja o vrsti i sadržaju prehrane i utjecaju na
raspoloženje, kao i unos herbicida i pesticida
♦ vanjski utjecaji – boravak u nepriličnim životnim i radnim uvjetima ( nedostatak prirodne
svjetlosti, rad u smjenama i poremećaj prirodnog bioritma i sl. )
drugi uzroci

Vrijednosti, prioriteti i stil života su se zadnjih 50-tak godina brzo mijenjali i danas se nameće jedan trend "jednoličnosti" – kako treba biti pozitivan, uspješan, poduzetan, uspješan u komunikaciji, imati njegovan izled i izgledati mlađe u odnosu na stvarnu životnu dob – što kod osoba koje su po prirodi sramežljive i oprezne, i nisu nametljive i preambiciozne može stvoriti osjećaj neuspješnosti i manje vrijednosti.
S druge strane, osobe koje su preaktivne vrlo brzo mogu dobiti osjećaj "potrošenosti", tako da neka vrste početne euforije konačno prelazi u mentalnu i fizičku slabost ili nemir, nervozu i napetost.
Nažalost, vrijeme u kojem živimo je prilično "nemilosrdno" prema nekim uvriježenim vrijednostima, osobinama i ponašanjima i "potiču" se već spomenuti da bi se uspjelo. Izmjenjivanje dobrih i lošijih raspoloženja, reklo bi se njihov balans - je nešto uobičajeno u našem življenju kao reakcije na naša proživljavanja; međutim, čini se dosadno jer se teži nekoj vrsti prezauzetosti i euforiji, koje obično iza sebe ostavljaju ispraznost i rezultate koji su ispod utrošene energije;

Sve prisutnija su oprečna stanja stanja bezvoljnosti ili prenaglašene aktivnosti; pomodarstvo je da se masovno uzimaju stimulansi bilo koje vrste od lijekova za podizanje raspoloženja, alkohola i zabranjenih droga, aforodizijaka do prakticiranja aktivnosti ( ekstremna rekreacija, njega tijela, estetski zahvati i sl...; s druge strane su, sredstva za smirenje i otupljivanje ( ne samo lijekovi za nemir i nesanicu, bezsadržajne zabave, gledanje programa i serija umjesto da se "sudjeluje" u vlastitom životu i sl. )
U biti, njeguje se image osjećati se vrhunski, izgledati fit i savršeno, raditi uspješan posao, imati vrhunsku zabavu i druženje, hobije ... ; zato se često ljudi koji imaju "umjeren stil života" osjećaju inferiorno iako odrađuju bitne stvari u životu odgoj djece, predan i pošten rad i sl;

U mojoj praksi sam prepoznala da duboko depresivne osobe imaju povijest težih emotivnih trauma i da su stanju depresije prethodili povrijeđenost, ljubomora, ljutnja, bijes i srdžba, čak i mržnja i druge nelagodne emocije;

Korijeni mogu biti vrlo duboki i uvjetovani stanjem i povijesti obitelji u kojoj smo se rodili – to su nasljedno i odgojno uvjetovani uzroci - što smo od naših roditelja naslijedili i dobili kao pouku i poruku za život;
♦ okolnosti u kojima su naši roditelji i najbliži preci živjeli; na našim prostorima bilo je ratova, pogibelji i obiteljskih tragedija čak i kroz niz generacija; elemenatrnih nepogoda i obiteljskih preseljavanja; povijest obiteljskog nasilja, nažalost sveprisutnog alkoholizma, zaraznih i degenerativnih bolesti – znakovi svih tih nemilnih i nasilnih doživljaja mogu se naći i ne moraju to biti izravni simptomi; primijetila sam kod odraslih osoba gdje je bilo alkoholizma i nasilja od strane roditelja iznimnu osjetljivost i sklonost opsesivnim strahovima i složenijim stanjima anksioznosti i depresije - nažalost kao strah od nasilja prema dugima i sebi - iako sama osoba živi jedan uređen život; s tim u vezi su čak i određena fizička oboljenja osjetljivost, alergije, neurološke bolesti; smatram da bi se moglo napraviti temeljito istraživanje o utjecaju ovih faktora na mentalno stanje i zdravlje našeg društva;
sami roditelji u žaštitničkoj namjeri da upozore djecu na sve moguće opasnosti prenose strah riječima i ponašenjem na svoju djecu
strahovi koji su prisutni u određenom društvu vezano za trenutno stanje, i povijesno iskustvo uže i šire zajednice ne moraju biti direktno naši strahovi i opasnosti, ali zbog straha naših bližnjih možemo ih početi usvajati;
kulturološki odrastamo u svijetu "opasnosti" od prirode i njenih pojava, životinja, zaraznih bolesti, hrane, i nažalost u strahu čovjeka od čovjeka; "takvo neprijateljsko okruženje" moralo bi biti vrlo neugodno za življenje; prisutnost nasilja u medijima i stvarnom životu, i "veličanje sile" potiče kod ljudi potrebu za samospašavanjem ( često i kao vid obrambene agresije ) ili osjećaj inferiornosti, straha i odustajanja da se bilo što popravi; idealno je za posezanje za svakom vrstom stimulansa;

Naša osobna iskustva – da li smo u našem djetinjsvu prihvaćeni i voljeni kao djevojčica ili dječak, bolesti koje smo preživjeli u toj dobi, školski period i odrastanje, u mladenačkoj i odrasloj dobi kroz naše odnose u obitelji, s prijateljima i partnerima; koliko su nas poštovali kao osobu, kao ženu ili muškarca ili smo dugotrajno trpjeli omalovažavanje i ne prihvaćanje onakvih kakvi jesmo. Sve to može biti uzrok straha, zaziranja i bijega od ljudi.

Socijalnost je bitna i kaže se da se čovjek postaje živeći s ljudima; važno nam je što drugi osjećaju prema i misle o nama; kako sami druge doživljavamo, što osjećamo i koliko vrednujemo . Nazovimo to - naša individualna potreba za drugim ljudima - tu smo također različiti, što može biti uzrok našeg nezadovoljstva, nerazumijevanja i prevelikih očekivanja od drugih.

Ljudi izražavaju osamljenost i otuđenost iako žive u obitelji, imaju prijatelje i druže se. Tradicionalno i ne samo na ovim prostorima, nerado se priča o emocijama ( smatra se slabošću! ) i tu smo većinom potpuni usamljenici iako se čini da smo stalno okruženi s dragim ljudima koji nas vole i žele dobro. Tradicijski i prostorno nemamo naviku hvaliti jedni druge i to stvara zbunjenost i "gorčinu" u našim odnosima.Tome doprinosi i formalan pristup našim odnosima i "uloge" koje imamo jedni prema drugima napr. načelno se zna što se očekuje od uloge roditelja prema djeci i obrnuto, u partnerskim odnosima i sl. Negdje se u tim ulogama pogube naše osobine i želje; na kraju postanu samo bitna očekivanja primjerena tom odnosu i nužno dovode do razočarenja.
Nove generacije morale bi poraditi da se konačno otvorimo jedni prema drugima kako bi se bolje poznavali, ljepše komunicirali i družili. Čovjekova priroda nije toliko zastrašujuća da se ne bi o njoj govorilo.
U konačnici, moguće je da je depresija u najdubljem smislu "emotivno sljepilo i duševna invalidnost" gdje čovjek ne vidi i ne očekuje ništa lijepo i dobro za sebe, i posljedično kao "najteža patologija" – ne očekujem ljubav od drugih i nisam više spreman i sposoban voljeti.To je bolna i razarajuća emocija, koja poništava osobu u najdubljem smislu.

Uvijek me zadive pacijenti - roditelji djece s ozbiljnijim razvojnim teškoćama – iako dođu vrlo tužni i prestrašeni, beskrajno vole svoju djecu upravo takvu kakva jesu. To su najbolji, najodgovorniji i najbolji pacijenti jer će poduzeti sve za i najmanji pomak u zdravlju djeteta. Toliko ustrajnosti i nadanja, i konačno uvijek imamo više uspjeha od očekivanog u liječenju jer daju djetetu redovito terapiju ( to su uvijek višemjesečna i višegodišnja liječenja ) i sami žele napraviti sve promjene kod sebe kako bi njihovo dobro stanje i raspoloženje pomoglo samom djetetu u oporavku. Duhovnijih i predanijih ljudi nisam vidjela nigdje drugdje.

Iako u nekim životima nije bilo takve podrške i "publike" koja hvali i voli, upoznala sam ljude koji su ipak sačuvali svoju osobenost i dostojanstveno. Što govori, da ima jedan dio nas koji ne pripada ni roditeljima, ni djeci, ni partnerima i općenito se ne dijeli s drugim ljudima – gdje se čovjek zrcali sam pred sobom ( ili ako je vjernik još pred Bogom ) i gdje osjećamo dostatnost da smo sposobni i da imamo osobine vrijedne za ovaj život. Iz te spoznaje se obično rađa ona temeljna sigurnost u sebe i vjera u život. Smatram da bi već malu djecu trebalo "uvesti" u život kao osobe kako bi se razvile njihove istinske sposobnosti i afiniteti, da bi stekli sigurnost i vjeru u sebe i druge.

Traganje za vlastitim smislom i svrhom na ovom svijetu valjda je prvi i najvažniji zadatak svakog čovjeka. Nažalost, vrlo kasno nakon 40-tih ljudi dolaze razgovarati o tim pitanjima, kada sebe više ne mogu poistovjetiti s roditeljima i podrijetlom, vlastitom obitelji ( jer su djeca već odrasla, obično su i partnerski odnosi u krizi ), uspjehom u karijeri i dr. I tada čovjek ispred ima samog sebe. Često i vrlo uspješni ljudi izjavljuju da su zadovoljni s onim što su postigli u obiteljskom životu i karijeri, ali kao da su stalno obilazili oko sebe jer su upisali škole koje su roditelji odabrali i dalje pristajali na niz ozbiljnih kompromisa u životu. Samo ispunjen i zadovoljan čovjek u sebi može drugima davati.


povratak28. 05. 2012.     09:51:13

ZAŠTO SE TAKO OSJEĆAMO
JADIZAJNSTUDIO \ ZOKIDIZAJN
© 2012. - 2024. Homeopatsko savjetovalište